piše: Dejan GRUJIĆ
Dnevna politika je kao cene tokom hiperinflacije. Dobar dan, pošto je hleb? Milijardu! Dajte mi dva. Izvolite, tri milijarde? Kako tri milijarde za dva hleba kad je jedan samo milijardu? Pa, već je poskupeo. Dobro, evo tri milijarde. Dodajte još jednu, hleb sada košta dve milijarde. A da Vam ipak dam pet milijardi dok ga stavljate u kesu? Ne, dajte šest da sve bude u dinar tačno. Šalu na stranu, preterujem, ali u Srbiji je sve moguće. Samo kod nas se giganti privrednog razvoja suočavaju, zamislite, sa štrajkovima. Zapeli tamo neki njihovi radnici da traže isplatu prekovremenog rada, troškova prevoza u vreme kada dolaze na posao po hitnom pozivu i slično. Zaklinjali smo se u strane investicije i veliki broj novih radnih mesta, a dočekali da nam armija ljudi radi za oko 200 evra mesečno i bude srećna što je isplata zarada tačna u dan. Najave da će nam digitalizacija doneti progres potiru se komentarima da danas mnogi ni kanalizaciju nemaju. Prepucavanja vlade u najavi s jedne, i nejake opozicije s druge strane, svode se na dokazivanja dela i nedela. Iz Kragujevca stiže vest da grad može svakog trenutka da proglasi bankrot, a sa druge strane dičimo se slobodom koju smo osvojili vlastitim snagama bez pomoći stranih sila. Pa hajde da pokušamo i da progres obezbedimo ne oslanjajući se na strance, ako je to moguće. Verujem da ćemo dobiti premijerku koja obećava, ali i uz njen izbor krenule su i pošalice u vezi sa političkim dogovaranjima u vidu SMS poruka. Kratke, britke i surove sličice iz miljea koji se odavno odvojio od običnog sveta mogu da nas na kratko zabave ali sve ipak poseća na jagmu iz srednjeg veka kada se za vlast činilo sve a igranka oko prestola bila nalik kolu Moravac. Dva napred, pa jedan nazad, pa obrnuto i tako dok ne popadamo s nogu. Živela nama naša lepa Srbija, daće bog da će nas sve nadživeti, ali voleo bih da živimo malo i mi, obični. Politički smo odavno nezavisni jer od nas ništa ne zavisi dok čekamo da nas pozovu na dogovor na kome će biti onako kako „oni“ kažu.
Dobro jutro!