piše: Dejan GRUJIĆ
Stigao je taj dugo očekivani ledeni talas i naterao nas da pronađemo već zaboravljene kape, šalove, debele jakne i duboke čizme. Iako debeli minus nije u drugim državama čudo u februaru, Srbija je toliko napredovala da više ni zimu nema. Lepo, iz leta pređe u jesen, pa preskoči zimu, suvomrazicu i debeli sneg i odmah uđe u proleće. Tako to ide kad se marljivo planira, strpljivo gradi koncizan plan za budućnost, prosperitet, i progres u isto vreme. Svi su zadovoljni vremenom, a niko više ne kuka ni na male plate. Čak su i penzije postale dovoljne da našim starijim sugrađanima obezbeđuju lagodno zimovanje u toplijim krajevima. Dok se mi ovde ovih nekoliko ledenih dana budemo mučili, naši zadovoljni penzioneri već se uveliko nalaze u Africi sa lastama, i tamo žive dok ne prođe zima, pa makar bila blaga. Za samo šesto evra koliko iznose prinadležnosti starijih građana Vračara, u nekim afričkim zemljama se može lepo preživeti zima. Sve je uključeno u troškove, hrana, prevoz, masaža, smeštaj, sunčanje i brčkanje u čistom moru. I šta sad hoće ostali penzioneri? Statistički, neki biraju raj a neki drugi, brojniji, čekaju povišicu i cvokoću. Sigurno je da su, oni srećniji i umešniji, od zasluženih penzija od skoro 100 hiljada dinara uspeli sebi da obezbede čak i uštedu tokom zimovanja u Africi, pa eto, imaju razloga da na leto odu na more. I tu će sigurno da potroše svoje teško stečene penzije po kabinetima i radnim telima nekadašnjih saveznih organa i komiteta, kao da su kod kuće. Šteta samo što od tih penzija ne sponzorišu srpski turizam, ali ko je nama ostalima, radno sposobnima kriv što nismo našli vezu kod kreatora vremenskih prilika. Dakle, krenite na posao, marljivo radite i potrudite se da vas ne pojede neka štetočina od bolesti dok se ne penzionišete sa 65 godina. Onda letite gde god vam drago. Vidite da se može samo ako se ume. JA nemam još mnogo da čekam, samo dvadeset godina. Već merkam u koju ću fotelju da zasednem da namičem prosek za penziju. Valjaće mi za zimovanje u Africi. Dobro jutro!